Zahvaljujući hrabrom Lošinjanu Marinu Valentiću koji je 23. srpnja krenuo na svoju veliku ekspediciju, lošinjska zastava vijori se najvišim alpskim vrhom Mont Blancom.
Iako podrijetlom iz Rijeke, Marin odnedavno živi na Lošinju. Ideju za odlazak na Mont Blanc Marin priprema već duže vrijeme, a fizički se pripremao na Lošinju, Velebitu, u Sloveniji i drugdje.
Zajedno s peteročlanom ekipom i iskusnim vodičem Slobodanom Štokićem iz Beograda, 28. srpnja Marin se uspio popesti na 4807 metara visok alpski vrh. Međutim, putovanje je započelo još 22. srpnja kada je iz Lošinja krenuo prema Rijeci, odnosno u smjeru Cervinije (Italija). Ekipa je u planu imala obići i neke druge vrhove, a Mont Blanc čekao ih je kao završni i najteži izazov. Žičarom su iz Cervinije krenuli na visinu od 3400 m, plato Rosa Testa Grigia, odakle su nastavili svoj put do prvog vrha- Breithorna (4164m). Važno im je bilo proći uspon radi aklimatizacije. Nakon odmora, istim putem su se vratili kako bi prespavali u Cerviniji odakle odlaze za Chamonix (Francuska). Unatoč velikim i zahtjevnim planovima, vremena je bilo i za obilazak predivnog gradića.
Jednim od najpoznatijih putova – Gouter rutom u 6 sati ujutro krenuli su na Mont Blanc, žičarom do stanice Nid d’Aigle (2386m) gdje noće. Dan nakon, ustaju ranom zorom kako bi što ranije prešli zloglasni Kuloar smrti (Grand Couloir). Uz veliku opreznost, dolaze do doma Refuge de Gouter (3815m), nakon čega se upućuju na vrh Mont Blanc.
Obzirom na veoma niske temperature (čak do -10stupnjeva) na kojima se voda ledi, dolaze do skloništa Refuge- Bivouac Vallot (4362m) te se pokušavaju zagrijati dok čekaju da osvane sunce. Zahtjevnom i opasnom stazom, krenuli su prema vrhu prešavši tako 500 metara dugačak greben ‘Žilet’ nazvan tako zbog opasnog uskog prolaza i provalija koje se nalaze s obje strane prolaza. Marin se prisjeća kako je na toj nadmorskoj visini bilo jako teško hodati zbog izrazitog nedostatka kisika, međutim upornošću, snagom i voljom ekipa je uspjela ‘osvojiti’ najviši alpski vrh. Nakon veselog fotografiranja, ubrzo su morali napustiti sam vrh obzirom na nadolazeću neveru. Nakon odmora u domu Gouter, već sljedećeg dana ekipa ustaje također u zoru te kreće istim putem natrag, gdje nailaze na izrazito trusan Kuloar smrti. Bez obzira na teškoće i izazove Marin je zajedno sa svojom ekipom uspio doći do Chamonixa bez ikakvih ozljeda.
Sam Mont Blanc nije tehnički težak, ali je naporan i opasan zbog vremenskih uvjeta i niza elemenata koji se događaju u visokom gorju. Tzv. Kuloar smrti staza je na kojoj zbog otapanja leda tijekom dana konstantno pada kamenje svih veličina te upravo na toj dionici planinari najviše stradavaju. Imali smo i mi iskušenja, ali sve je dobro prošlo, prisjeća se Marin prepričavajući svoje iskustvo: meni je najteži dio bio ‘Žilet’- greben koji se nalazi prije samoga vrha. Naime, na tom dijelu se grupe planinara moraju mimoilaziti, ali se zbog duge i uske dionice lako spotakne i padne u provaliju, jer su svi u navezu pa time postaje sve kompliciranije. Mont Blanc prepun je snježnih pukotina koje treba izbjegavati, a tu su zatim i niske temperature te teški vremenski uvjeti koji se brzo mijenjaju. Mi smo imali veliku sreću jer nam je vrijeme bilo savršeno, ali nije uvijek tako. Veliki je problem i nedostatak kisika koji pojedincima stvara velike neprilike. Međutim, sreća zbog osvajanja vrha, koje je zbog svih loših faktora upitno, neprocijenjiva je, s veseljem je opisao Marin.
Kako je Marin poželio imati zastavu Grada Malog Lošinja koju je u slučaju uspješno obavljenog zadatka, planirao istaknuti na najviši vrh Alpa, gradonačelnik Grada Malog Lošinja Gari Cappelli 22. sprnja primio je Valentića kako bi mu poželio svu sreću i zdravlje te mu ponosno predao zastavu Malog Lošinja koja se sada vijori opasnim i veličanstvenim najvišim alpskim vrhom.